Kad sam bila mala vodila sam dnevnik. Stalno sam ga vukla za sobom, i jedva bih izdržala čitav jedan dan da u njega napišem sve važne događaje. No, onda bi mi već polako dosađivao, poput kiše koja u početku pada veselo i hitro, ali nakon nekog vremena dosadi svojim uobičajenim sivilom. Njezin mramor je lijep, ali i zatupljujuć kada se sluša bez prestanka. Nakon nekog vremena su mi dosadile te neispisane stranice, ta prošlost bez promjene. Počela sam se baviti drugim stvarima koje su me zanimale. I, dugo je spavala moja misao o dnevniku, ali kada se probudila, strefila bi me kao 5 kila perja. I tako bih opet redovito uzela kemijsku i pisala…
I sve je opet završavalo isto, i počinjalo isto, i sve je postala jedna obična beznadna rutina koje se nisam mogla osloboditi. I tako smo dospjeli do sadašnjosti, do samog Vremena, niti prošlosti, niti budućnosti.
Nekad sam pisala što sam radila koji dan, s kim sam bila, gdje sam sve putovala… Ali sada shvaćam zašto sam prestajala pisati dnevnik; jer je to put prošlosti, put bez nade, samo sjećanja.
I upravo od sada počinjem bilježiti svoje Misli, jer su one bezvremene. Tko je ikada čuo da je Einstein tog i tog datuma u tom i tom restoranu razgovarao sa tim i tim čovjekom dok su ručali to i to? Ne, to nitko ne pamti, jer to nije niti bitno. Njegove misli su te koje su ga uzdigle, a svatko ih razvija na svoj način.
Nevažne sitnice koje nas čine ljudima su beznačajne.
